Glas
protiv rasipničke komore
Nedavna konstutivna sednica Lekarske komore Srbije (LKS) ponovo je
aktuelizovala brojna pitanja koja se postavljaju o modalitetu funkcionisanja
ovog udruženja lekara. Na toj sednici, osim što je izabran predsedavajući,
kao i radne grupe za izradu statuta i etičkog kodeksa, opet je došlo do
razmimoilaženja oko načina organizovanja, ili jednostavnije rečeno,
oko cene koštanja ovog udruženja.
Privatni sektor se zalaže za jeftinu komoru, s minimalnom članarinom
od 1.000 dinara godišnje, volonterskim rukovodiocima, besplatnom licencom i
kontinuiranom edukacijom, tim pre što zakon to nalaže. Ovaj logičan
koncept je prihvatljiv za veliku većinu lekara, jer je besmisleno imati
bogatu komoru i isto tako, dakle, sjajno plaćene rukovodioce, a siromašne
lekare i pacijente. Međutim, pored ovog racionalnog pristupa,stalno se
pojavljuje i tendencija drugačijeg modela komore, u kojoj se barata
pojmovima elitizma, prestižnosti, dostojanstva struke, esnafske važnosti i
sličnim mistifikacijama. Naravno, iza ovih pompeznih pretenzija ne
postoji nijedan konkretan odgovor na realne probleme koji danas muče
lekare, već se sve ostavlja za neko buduće vreme, kada se bude
vratilo „dostojanstvo profesiji“.
Kad se razgrne dimna zavesa suvoparne retorike, valja pokušati
razaznati o čemu se radi? Kao i uvek, razlog fraziranja je sasvim
prizeman, pošto se radi o parama i pokušaju jedne interesne grupe da nametne
velikoj većini lekarske struke merkantilan koncept lekarske komore.
Matematika je prosta. Dvadesetak hiljada lekara treba da plaća
obaveznu godišnju članarinu kao i troškove licenciranja, to jest
dobijanja i produžavanja dozvole za rad. Ako taj broj pomnožimo samo sa sto
evra troškova godišnje po lekaru (na šta ciljaju intersne grupe), odmah
dolazimo do milionske sume. Dakako, u evrima. Svi smo svesni, samo što to ne
želimo svi da kažemo, opasnosti od zloupotreba kod ovakvih obaveznih
profesionalnih udruženja, u kojima se vrti veliki novac. Zbog toga se
privatni sektor zalaže za jeftini model komore s malom stručnom službom,
kako su već advokati organizovali svoju komoru. Čim je taj koncept
jeftine i racionalne komore počeo da dobija podršku većine na
konstitutivnoj skupštini, interesna grupa koja je sebe unapred projektovala
na skupim funkcijama „rukovodilaca“ i onih koji (pro)daju licence –
dozvole za rad, počeli su da se mniniraju rezultati rada ovog
skupa.
Činjenice su neumoljive. Zakon o lekarskim komorama je loš, zbog
toga što osim neprirodnog spoja lekara – državnih službenika i lekara –
privatnih preduzetnika u jednu obaveznu profesionalnu organizaciju, omogućava
i formiranje brojnih administrativnih tela s ogromnim ovlašćenjima. Ta
izuzetno velika ovlašćenja su uvek i uzrok velikih zloupotreba, posebno
u Srbiji, i privatni sektor na to ukazuje već duže vreme. I kada više
lekara to jasno i glasno kaže pred brojnim članovima skupštine iz cele
zemlje i predloži koncept kojim će se sprečiti rasipničko ponašanje,
tada nema otvorenog protivljenja jer nema ni valjanih argumenata. Ali, posle
nekoliko dana počije reagovanje onih koji vide da im izmiče
milionski plen, svesnih toga da neće moći da žive od sastančenja
i upravljanja sudbinama drugih lekara.
Ta lekcija je davno naučena: skrivanje iza demagoških paravana
uobičajena je praksa određenih interesnih grupa srpskog zdravstva, a
sve radi zamene teza i zamagljivanja ekonomske suštine problema.
Posebno su lekari Vojvodine u proteklom periodu platili visoku cenu
ovakve demagagije. Udruženje građana koje sebe naziva „Lekarska komora
Vojvodine“ već nekoliko godina dovodi u zabludu brojne lekare u
pokrajini, naplaćuje skupe članarine i izdaje „licence“, iako su
i članstvo i papir u zakonskom pogledu potpuno bezvredni i neobavezujući.
I što je najžalosnije, ta grupa lekara stalnim manipulacijama o budućoj
obaveznosti ove fantomske komore, svoju lukrativnu aktivnost prodaje magle
uporno nastavlja. Naravno, na račun brojnih lakovernih lekara, osiromašenih
i zbunjenih bujicom tranzicije, koji su poverovali u razne šuplje fraze, iza
kojih se krije samo lični interes pojedinaca. Dobra strana, ako je uopšte
ima, te skupe zablude čija su žrtva bili vojvođanski lekari jeste
što sada tačno znamo kakva lekarska komora ne sme da bude. Prema tome,
na jesenjim izborima za organe budućeg vojvođanskog ogranka LKS
neophodno je prepoznati i eliminisati ove prodavce licenci, koji uporno
profitiraju na naivnosti svojih kolega.
I naravno, javno ih zapitati šta su uradili s desetinama hiljada evra koje su
do sad uzeli kolegama preko lažnog predstavljanja.
Očigledno je da suština planiranja rada buduće komore mora
da se zasniva pre svega na realnoj proceni odnosa cena/korist za pacijente i
lekare. Sve ostalo predstavlja samo zamenu teza, a retrogradna argumentacija,
s fokusiranim napadom na predstavnike privatnog sektora, ima za cilj da spreči
konkretnu analizu koštanja komore.
Jer, u zemlji siromašnih lekara i građana skupa komora je
korisna samo onim forumskim doktorima i interesnim grupama koji svoj
prosperitet traže u naplaćivanju birokratskog monopola, ne u lečenju
pacijenata.