<<Nazad

 
 
   LOGIN | ENGLISH | SITE MAP | FAQ | KONTAKT | PRODAJNA MESTA  
pretraga
 HOME  |   MAGAZIN  |   BROJ 236  |   SRBIJA I CRNA GORA
31. januar 2005
Srbija i Crna Gora

Reforma zdravstva

Strah od privatizacije

Iako je svima jasno da su suštinske promene neophodne, zasad su urađene samo nove verzije nacrta zakona o zdrastvenoj zaštiti i zakona o lekarskim komorama – Privatizacija bi smanjila troškove i omogućila bolju iskorišćenost ljudi i sredstava

Metodom slučajnog uzorka u anketama ponekad može da se dođe do prilično komičnog rezultata: dokaz za to je nedavno objavljena tvrdnja srpskog ministarstva zdravlja da je “više od osamdeset odsto anketiranih građana Srbije zadovoljno zdravstvenim uslugama koje dobijaju u bolnicama, domovima zdravlja i stomatološkim ordinacijama”. Ministarstvo je sprovelo istraživanje u 135 zdravstvenih ustanova u 25 okruga Srbije i Beograda, među 23.667 pacijenata, a ministar zdravlja Tomica Milosavljević objasnio je da će to biti ”novi metod na osnovu koga će se procenjivati kvalitet rada u zdravstvenim ustanovama”. Nezadovoljnih pacijenata, prema ovom istraživanju, gotovo da i nema, pošto je neodlučnih između 9 i 16 odsto – ono malo nezadovoljnih kreće se između 1 i 3 odsto.

Sad, niko ih nije pitao čime su konkretno nezadovoljni. A zadovoljne valjda nije ni bilo potrebno pitati za razloge zadovoljstva, šta tu ima da se priča. Počevši od toga da knjižica za pregled kod lekara opšte prakse treba da se preda ponegde i prethodnog dana, da su redovi kilometarski, da se na rezultate laboratorijskih analiza čeka čitavu večnost; preko toga da je za specijalističke preglede čeka po nekoliko meseci, da je za bolničko lečenje najčešće potrebna debela veza, da su mnogi potpuno sluđeni činjenicom da “nekom treba da ćušnu koju kintu” (kome? i koliko?), da u pojedinim bolnicama leže i po dvoje u krevetu, da česme ne rade ali zato radijatori cure; do onog najstrašnijeg – da pogrešno spojene kosti drugi ortopedi moraju da “prespajaju”, a da je zbog zaboravljene gaze u stomaku na kraju kriv pacijent, ili mediji koji “senzacionalistički pristupaju problemu zdravstva”.

Sad, ako idemo u detalje, valjalo bi pomenuti da se od bruto plate za zdravstveno osiguranje izdvaja 12,3 odsto, ali i da mnogi ne mogu da podnesu toliko zadovoljstvo u državnim ustanovama, pa ipak odlučuju da plate privatniku za istu uslugu; međutim, kad dobiju recept za lek sa pozitivne liste, ipak ne mogu da ga dobiju besplatno bez “overe” lekara iz doma zdravlja, a isto važi za bolovanja i upute na specijalističke preglede. S druge strane, da i odlazak kod privatnika vuče poveliki rizik, pokazalo se nedavno kad je devojčica zbog nestručnosti zubara izgubila život: kako se uopšte dobija licenca za bavljenje privatnom praksom, i kako stati na put radu na crno u medicini?

Nacrti reformskih zakona – ponovo

Da je reforme neophodno sprovesti postalo je jasno i običnim smrtnicima, ali ni stručnjacima nije sasvim jasno kako to uraditi a da svi budu zadovoljni. Ono što treba uraditi jeste racionalizacija kapaciteta u društvenom sektoru, delimična privatizacija, uključivanje privatnog sektora u sistem zdravstvenog osiguranja, i da pacijenti ne plaćaju na jednoj strani osiguranje, a na drugoj – usluge u privatnim ordinacijama. Tu je zatim i racionalizacija kadrova, ali i pooštravanje kriterijuma za bavljenje privatnom praksom, i zatvaranje ”divljih” ordinacija.

Krajem juna prošle godine, na Okruglom stolu Ekonomist magazina o reformi zdravstva, pomoćnik ministra zdravlja Vasilije Antić rekao je da će u okviru planirane reforme sistema zdravstvenog osiguranja biti definisan osnovni paket usluga predviđen pravilima EU, što će biti finansirano iz budžeta i predstavljalo bi osnovno zdravstveno osiguranje, a ostale zdravstvene usluge trebalo bi da budu deo dopunskog dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja. Da bi se ovo učinilo, potrebno je nešto više vremena, ali i prethodno donošenje određenih zakona (već dve godine najavljuje se donošenje četiri tzv. reformska zakona – o lekovima, o lekarskim komorama, o zdravstvenoj zaštiti i o zdravstvenom osiguranju). Nacrti zakona o zdravstvenoj zaštiti i zakona o komorama zdravstvenih radnika prethodnih dana predstavljeni su na javnim raspravama, od kojih su negativne kritike doživeli na regionalnom skupu u Vojvodini od strane Društva privatnih lekara i stomatologa.

Nova rešenja koja predlaže Nacrt zakona o zdravstvenoj zaštiti bliže uređuju podelu odgovornosti u ostvarivanju zdravstvene zaštite između Republike, pokrajine i opštine, međusobno i sa poslodavcem odnosno pojedincem, a obim prava pacijenta je povećan; predloženo je razdvajanje zdravstvenih centara na domove zdravlja i opšte bolnice, kao i da se apotekarska ustanova organizuje kao apoteka koja može imati više organizacionih jedinica; zdravstvena delatnost biće organizovana na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou; predlaže se decentralizacija u organizaciji zdravstvene službe, gde bi se osnivačka prava nad određenim vrstama zdravstvenih ustanova prenela na nivo lokalne samouprave i autonomne pokrajine; zdravstvene ustanove mogla bi ravnopravno da osnivaju i pravna i fizička lica; predloženo je uvođenje koncepta unapređenja i kontrole kvaliteta zdravstvene zaštite (valjda to neće biti po principu navedene ankete!?) i licenciranja zdravstvenih radnika; Nacrtom se predviđa osnivanje Zravstvenog saveta i Etičkog odbora kao stručnih tela na nivou republike, a strategiju zdravstvene zaštite donosila bi Narodna skupština. Najzad, na sajtu ministarstva zdravlja stoji da je jedna od predloženih novina i to što će biti preciznije utvrđena delatnost zdravstvenih ustanova i privatne prakse. Međutim, Društvo privatnih lekara i stomatologa je ovu verziju Nacrta zakona odbacila u načelu jer se, kako se navodi u saopštenju, privatni sektor ne tretira ravnopravno sa državnim. Prema njihovom mišljenju, i dalje je prisutna ”privredna i pravna diskriminacija privatnog sektora, što je u suprotnosti sa Ustavom RS i evropskim standardima”. ”U sistemskom zakonu se regulišu periferne stvari, a suštinske - privredni odnosi između privatnog i društvenog sektora, definisanje mreže ustanova, odnos prema RZZO, racionalizacija, demonopolizacija, privatizacija, decentralizacija - se uopšteno, neprecizno i parcijalno obrađuju, ili se čak i ne pominju”, stoji u saopštenju.

Drugi predloženi Nacrt odnosi se na zakon o komorama zdravstvenih radnika, koji predviđa osnivanje Lekarske, Stomatološke, Farmaceutske komore Srbije, kao i komora biotehničara i medicinskih sestara i tehničara, koje će davati, obnavljati i oduzimati licence za samostalan rad. Predloženo je da komore posreduju u rešavanju sporova između zdravstvenih radnika, odnosno građana i zdravstvenih radnika, i da sprovode disciplinski postupak. Primedbe privatnika iz Vojvodine odnose se na to što ”nacrt meša u zajedničke organe odlučivanja zaposlene i poslodavce, što će stvarati situacije pogodne za koflikt interesa”, ali i primećuju da ”u Nacrt nije ugrađen teritorijalni princip komorskog organizovanja”. Oni odbacuju i ovu verziju Nacrta u načelu, i smatraju da je neophodno napraviti novi koncept ”u skladu sa evropskom legislativom”, utoliko pre što su oba nacrta, kako tvrde, ”identična onima koji su u junu 2003. već bili odbijeni od Odbora za zdravlje Skupštine Srbije.

Lekari ili ”skretničari?

Prema izveštajima evopskih stručnjaka o srpskom zdravstvu koje je interpretirala domaća štampa, problemi kod nas liče na one koje su imale i druge zemlje u tranziciji: preveliki kapaciteti, niska produktivnost, zastarela infrastruktura, nefleksibilna ponuda, loše planiranje ljudskih resursa, kruta centralizacija sistema. Slabosti u finansiranju odnose se najpre na nedostatak sredstava RZZO za izmirenje ugovorenih i dospelih obaveza prema ustanovama i osiguranicima. Naš sistem karakteriše se kao ”usmeren ka bolničkoj zdravstvenoj zaštiti”, što je prilično skupo, s obzirom da u primarnoj zaštiti radi oko 65 odsto zaposlenih lekara, pa bi na ovom (primarnom) nivou moglo da bude ”zbrinuto” čak 80 odsto terapija koje se sprovode u kliničkim centrima, po mnogo nižim realnim cenama. Prema nekim ocenama, visokospecijalizovani klinički centri služe kao veliki domovi zdravlja koji leče banalne stvari po visokim cenama, a za to vreme u domovima zdravlja veliki broj nemotivisanih lekara radi posao ”skretničara” koji prepisuju recepte i upute za specijalističke preglede. U Cards programu Evropske komisije za 2004. godinu naglašava se da u Srbiji treba racionalizovati i redimenzionirati tercijarnu zaštitu, a forsirati preventivnu i ambulantnu (primarnu) medicinu. Međutim, prema rečima Draška Karađinovića iz Društva privatnih lekara i stomatologa, rebalansom budžeta u oktobru prošle godine, stavka primarne zaštite je smanjena za 6 milijardi dinara, a stavka bolničkog lečenja uvećana za 16 milijardi dinara, što je protivno prethodno navedenim evropskim preporukama.

Predlog Društva privatnih lekara i stomatologa jeste da se pređe na plaćanje lekara prema uslugama, a ne paušalom, a da se status zaposlenog lekara promeni u status preduzetnika. To bi, smatraju oni, bio i način da se motivišu lekari iz primarne zaštite da i sami počnu da leče, čime bi se smanjio pritusak na bolnički sektor. Istovremeno bi, kažu, trebalo omogućiti najam kapaciteta u državnim bolnicama privatnom sektoru, a pacijentima omogućiti da se za novac koji uplaćuju na ime obaveznog zdravstvenog osiguranja mogu lečiti i u privatnim ordinacijama. Pre primene ovog modela potrebno je napraviti osnovni paket usluga (ministarstvo je, da podsetimo, ovo obećalo, ali nije preciziralo termine), da bi se tačno znalo šta koje grupe stanovništva dobijaju od usluga koje Fond finansira. Prioritet bi, smatraju oni, trebalo dati paketu usluga koje imaju preventivni karakter, dok bi specijalističke usluge bile finansirane kod urgentnih stanja. To bi, praktično, značilo da bi trudnice, mlađi od 18 i stariji od 65 godina dobili mnogo širi opseg usluga koje bi bile refundirane od strane Fonda. Jasno definisanje paketa usluga koje bi finansirao RZZO omogućilo bi i razvoj dopunskih, dobrovoljnih osiguranja, i tako mnogima olakšalo život.

Na koga da se ugledamo?

Institut za uporedno pravo je na zahtev RZZO napravio studiju o reformi zdravstva i zdravstvenog osiguranja, analizirajući ovaj proces u drugim zemljama. Privatizacija zdravstva je, prema ovoj studiji, poželjna jer privatni sektor nije opterećen glomaznim administrativnim aparatom, nema ograničenja političke prirode koja često prate državni sektor, a mogućnost iskorišćavanja ljudskih i materijalnih resursa je potencijalno veća. Prateći efekat je to, što se ograničeni državni potencijali mogu efikasnije koristiti za siromašne, koji ne mogu da koriste privatne zdravstvene usluge. «Dok kod aktivne privatizacije država različitim merama stimuliše rast privatnog sektora - odgovarajućom normativom ili poreskim olakšicama, kod pasivne privatizacije povećanje uloge privatnog sektora se uglavnom javlja stihijski, bez adekvatnih mera u državnoj politici», kaže za Ekonomist magazin Jasna Pak, vođa ovog projekta Instituta. «Da bi se ostvarili optimalni ciljevi zdravstvene politike, treba sa jedne strane sprovesti privatizaciju, a sa druge omogućiti državi praćenje privatne inicijative, i njeno delimično usmeravanje, kako proces ne bi izmakao kontroli i kako ne bi došlo do ugrožavanja prava korisnika zdravstvenih usluga», smatra Pak.


Hrvatska i Slovenija

U poređenju sa drugim zemljama, u Hrvatskoj je nivo ulaganja u zdravstvo dosta visok: ova zemlja troši oko 9 odsto nacionalnog dohotka na zdravstvenu zaštitu, pri čemu 80 odsto sredstava potiče iz javnih izvora, što predstavlja oko 15 odsto ukupnog budžeta.

Na zakonodavnom planu Hrvatska je koncipirala mešoviti sistem obavezne zdravstvene zaštite, uz mogućnost dopunskog i privatnog osiguranja, za oblasti nepokrivene obaveznim osiguranjem kao i za pokrivanje troškova višeg nivoa usluga u zdravstvu.

Pored obaveznog, za sada je "značajniji" oblik dopunskog zdravstvenog osiguranja koje se može sprovoditi preko državnog zdravstvenog zavoda ali i preko privatnih osiguravača. Samostalno privatno osiguranje, kao jedini oblik zdravstvene zaštite, nije preporučljivo imajući u vidu položaj i imovno stanje većeg dela stanovništva. Za sada u Hrvatskoj postoji više osiguravajućih društava koja se bave dopunskim i privatnim zdravstvenim osiguranjem, ali je još rano govoriti o njihovoj uspešnosti, jer relativno kratko postoje.

Slovenački zakon, veoma sličan hrvatskom, predvideo je dobrovoljno osiguranje, koje se primenjuje ili kao dopunsko, ili za veći obim prava od zakonom predviđenih, ili za viši nivo zdravstvenih usluga. Slovenačka rešenja spadaju u modernije oblike uređenja sistema zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja.

(Izvor: Institut za uporedno pravo)


Kad je reč o privatnom osiguranju u zdravstvu, ona kaže da njegovog masovnog razvoja u zemljama u tranziciji zasad nema. U srednje razvijenim zemljama poput Meksika, Turske, Koreje i Grčke, uloga privatnog osiguranja u zdravstvu je ispod 5 odsto. U većini zemalja OECD-a, privatno zdravstveno osiguranje predstavlja dopunu javnom, i obezbeđuje dodatne rizike i pokriva specijalne usluge koje nisu obuhvaćene javnim finansiranjem. Specifičan primer su Nemačka i Holandija, gde su najbogatiji slojevi, samozaposleni i većina činovnika isključeni iz javnog zdravstvenog osiguranja – zdravstveno osiguranje prepušteno je njihovoj privatnoj inicijativi: u Nemačkoj je 20 odsto populacije osigurano na dobrovoljnoj bazi, a od toga je 7 miliona ljudi osigurano kod privatnih osiguravača.

»U Srbiji obavezno osiguranje i dalje mora ostati dominantan oblik zdravstvenog osiguranja, kao u Hrvatskoj i u znatno razvijenijoj Sloveniji, pa velikih zakonskih izmena u tom domenu ne može biti« kaže za Ekonomist magazin Ivanka Spasić, jedan od autora studije Instituta za uporedno pravo. »Možemo razmisliti o tome da se odrede oblici zdravstvene zaštite koji bi se u zakonski utvrđenom procentu pokrivali obaveznim, a ostatak do punog iznosa vrednosti zdravstvene usluge nadoknađivao bi se dopunskim ili privatnim zdravstvenim osiguranjem. Ono što bi, po našem mišljenju, u novom zakonu trebalo razraditi je koncept dopunskog, i mogućnosti privatnog osiguranja u zdravstvu, kao vidova dobrovoljnog osiguranja«, kaže Spasić.

Dopunsko osiguranje ugovaralo bi se sa RZZO ili privatnim osiguravačem dugoročno, i njime bi se pokrivala razlika do pune vrednosti prava utvrđenih u okviru osnovnog zdravstvenog osiguranja, ali bi se mogao utvrđivati i veći obim prava iz zdravstvene zaštite od utvrđenog zakonom. Ovo bi trebalo da sprovode RZZO i privatne osiguravajuće kuće, a predlaže se da se (kao u Hrvatskoj) ustanovi prelazni period u kome samo državni organ može obezbeđivati dopunsko osiguranje, radi zaštite osiguranika. Ovu vrstu osiguranja mogli bi ugovarati i poslodavci za svoje zaposlene. Iznosi premija bi se utvrđivali u zavisnosti od rizika, a sredstva koja bi se za dopunsko osiguranje vodila kod državnog organa (zavoda) morala bi biti strogo namenski odvojena od obaveznog osiguranja. Privatno zdravstveno osiguranje bi trebalo zakonski predvideti, kao i efikasnu kontrolu od strane države, da bi se sprečile zloupotrebe.

Lela Saković

 

 ©2004 Ekonomist Magazin  | Kneza Mihaila 2-4, V sprat, Beograd | +381 11 632 893, 328 4034, 635 762, 633 128 |  office@ekonomist.co.yu

<<Nazad