Reforma
zdravstva
Strah
od privatizacije
Iako
je svima jasno da su suštinske promene
neophodne, zasad su urađene samo nove
verzije nacrta zakona o zdrastvenoj zaštiti i
zakona o lekarskim komorama – Privatizacija
bi smanjila troškove i omogućila bolju
iskorišćenost ljudi i sredstava
Metodom
slučajnog uzorka u anketama ponekad može
da se dođe do prilično komičnog
rezultata: dokaz za to je nedavno objavljena
tvrdnja srpskog ministarstva zdravlja da je
“više od osamdeset odsto anketiranih građana
Srbije zadovoljno zdravstvenim uslugama koje
dobijaju u bolnicama, domovima zdravlja i
stomatološkim ordinacijama”. Ministarstvo je
sprovelo istraživanje u 135 zdravstvenih
ustanova u 25 okruga Srbije i Beograda, među
23.667 pacijenata, a ministar zdravlja Tomica
Milosavljević objasnio je da će to
biti ”novi metod na osnovu koga će se
procenjivati kvalitet rada u zdravstvenim
ustanovama”. Nezadovoljnih pacijenata, prema
ovom istraživanju, gotovo da i nema, pošto je
neodlučnih između 9 i 16 odsto – ono
malo nezadovoljnih kreće se između 1 i
3 odsto.
Sad,
niko ih nije pitao čime su konkretno
nezadovoljni. A zadovoljne valjda nije ni bilo
potrebno pitati za razloge zadovoljstva, šta tu
ima da se priča. Počevši od toga da
knjižica za pregled kod lekara opšte prakse
treba da se preda ponegde i prethodnog dana, da
su redovi kilometarski, da se na rezultate
laboratorijskih analiza čeka čitavu večnost;
preko toga da je za specijalističke
preglede čeka po nekoliko meseci, da je za
bolničko lečenje najčešće
potrebna debela veza, da su mnogi potpuno sluđeni
činjenicom da “nekom treba da ćušnu
koju kintu” (kome? i koliko?), da u pojedinim
bolnicama leže i po dvoje u krevetu, da česme
ne rade ali zato radijatori cure; do onog
najstrašnijeg – da pogrešno spojene kosti
drugi ortopedi moraju da “prespajaju”, a da
je zbog zaboravljene gaze u stomaku na kraju
kriv pacijent, ili mediji koji
“senzacionalistički pristupaju problemu
zdravstva”.
Sad,
ako idemo u detalje, valjalo bi pomenuti da se
od bruto plate za zdravstveno osiguranje izdvaja
12,3 odsto, ali i da mnogi ne mogu da podnesu
toliko zadovoljstvo u državnim ustanovama, pa
ipak odlučuju da plate privatniku za istu
uslugu; međutim, kad dobiju recept za lek
sa pozitivne liste, ipak ne mogu da ga dobiju
besplatno bez “overe” lekara iz doma
zdravlja, a isto važi za bolovanja i upute na
specijalističke preglede. S druge strane,
da i odlazak kod privatnika vuče poveliki
rizik, pokazalo se nedavno kad je devojčica
zbog nestručnosti zubara izgubila život:
kako se uopšte dobija licenca za bavljenje
privatnom praksom, i kako stati na put radu na
crno u medicini?
Nacrti
reformskih zakona – ponovo
Da
je reforme neophodno sprovesti postalo je jasno
i običnim smrtnicima, ali ni stručnjacima
nije sasvim jasno kako to uraditi a da svi budu
zadovoljni. Ono što treba uraditi jeste
racionalizacija kapaciteta u društvenom
sektoru, delimična privatizacija, uključivanje
privatnog sektora u sistem zdravstvenog
osiguranja, i da pacijenti ne plaćaju na
jednoj strani osiguranje, a na drugoj – usluge
u privatnim ordinacijama. Tu
je zatim i racionalizacija kadrova, ali i pooštravanje
kriterijuma za bavljenje privatnom praksom, i
zatvaranje ”divljih” ordinacija.
Krajem
juna prošle godine, na Okruglom stolu Ekonomist
magazina o reformi zdravstva, pomoćnik
ministra zdravlja Vasilije Antić
rekao je da će u okviru planirane reforme
sistema zdravstvenog osiguranja biti definisan
osnovni paket usluga predviđen pravilima
EU, što će biti finansirano iz budžeta i
predstavljalo bi osnovno zdravstveno osiguranje,
a ostale zdravstvene usluge trebalo bi da budu
deo dopunskog dobrovoljnog zdravstvenog
osiguranja. Da bi se ovo učinilo, potrebno
je nešto više vremena, ali i prethodno donošenje
određenih zakona (već dve godine
najavljuje se donošenje četiri tzv.
reformska zakona – o lekovima, o lekarskim
komorama, o zdravstvenoj zaštiti i o
zdravstvenom osiguranju). Nacrti zakona o
zdravstvenoj zaštiti i zakona o komorama
zdravstvenih radnika prethodnih dana
predstavljeni su na javnim raspravama, od kojih
su negativne kritike doživeli na regionalnom
skupu u Vojvodini od strane Društva
privatnih lekara i stomatologa.
Nova
rešenja koja predlaže Nacrt zakona o
zdravstvenoj zaštiti bliže uređuju podelu
odgovornosti u ostvarivanju zdravstvene zaštite
između Republike, pokrajine i opštine, međusobno
i sa poslodavcem odnosno pojedincem, a obim
prava pacijenta je povećan; predloženo je
razdvajanje zdravstvenih centara na domove
zdravlja i opšte bolnice, kao i da se
apotekarska ustanova organizuje kao apoteka koja
može imati više organizacionih jedinica;
zdravstvena delatnost biće organizovana na
primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou;
predlaže se decentralizacija u organizaciji
zdravstvene službe, gde bi se osnivačka
prava nad određenim vrstama zdravstvenih
ustanova prenela na nivo lokalne samouprave i
autonomne pokrajine; zdravstvene ustanove mogla
bi ravnopravno da osnivaju i pravna i fizička
lica; predloženo je uvođenje koncepta
unapređenja i kontrole kvaliteta
zdravstvene zaštite (valjda to neće biti
po principu navedene ankete!?) i licenciranja
zdravstvenih radnika; Nacrtom se predviđa
osnivanje Zravstvenog saveta i Etičkog
odbora kao stručnih tela na nivou
republike, a strategiju zdravstvene zaštite
donosila bi Narodna skupština. Najzad, na sajtu
ministarstva zdravlja stoji da je jedna od
predloženih novina i to što će biti
preciznije utvrđena delatnost zdravstvenih
ustanova i privatne prakse. Međutim, Društvo
privatnih lekara i stomatologa je ovu
verziju Nacrta zakona odbacila u načelu jer
se, kako se navodi u saopštenju, privatni
sektor ne tretira ravnopravno sa državnim.
Prema njihovom mišljenju, i dalje je prisutna
”privredna i pravna diskriminacija privatnog
sektora, što je u suprotnosti sa Ustavom RS i
evropskim standardima”. ”U sistemskom zakonu
se regulišu periferne stvari, a suštinske -
privredni odnosi između privatnog i društvenog
sektora, definisanje mreže ustanova, odnos
prema RZZO, racionalizacija, demonopolizacija,
privatizacija, decentralizacija - se uopšteno,
neprecizno i parcijalno obrađuju, ili se
čak i ne pominju”, stoji u saopštenju.
Drugi
predloženi Nacrt odnosi se na zakon o komorama
zdravstvenih radnika, koji predviđa
osnivanje Lekarske, Stomatološke, Farmaceutske
komore Srbije, kao i komora biotehničara i
medicinskih sestara i tehničara, koje
će davati, obnavljati i oduzimati licence
za samostalan rad. Predloženo je da komore
posreduju u rešavanju sporova između
zdravstvenih radnika, odnosno građana i
zdravstvenih radnika, i da sprovode disciplinski
postupak. Primedbe privatnika iz Vojvodine
odnose se na to što ”nacrt meša u zajedničke
organe odlučivanja zaposlene i poslodavce,
što će stvarati situacije pogodne za
koflikt interesa”, ali i primećuju da
”u Nacrt nije ugrađen teritorijalni
princip komorskog organizovanja”. Oni odbacuju
i ovu verziju Nacrta u načelu, i smatraju
da je neophodno napraviti novi koncept ”u
skladu sa evropskom legislativom”, utoliko pre
što su oba nacrta, kako tvrde, ”identična
onima koji su u junu 2003. već bili
odbijeni od Odbora za zdravlje Skupštine
Srbije.
Lekari
ili ”skretničari?
Prema
izveštajima evopskih stručnjaka o srpskom
zdravstvu koje je interpretirala domaća štampa,
problemi kod nas liče na one koje su imale
i druge zemlje u tranziciji: preveliki
kapaciteti, niska produktivnost, zastarela
infrastruktura, nefleksibilna ponuda, loše
planiranje ljudskih resursa, kruta
centralizacija sistema. Slabosti u finansiranju
odnose se najpre na nedostatak sredstava RZZO za
izmirenje ugovorenih i dospelih obaveza prema
ustanovama i osiguranicima. Naš sistem
karakteriše se kao ”usmeren ka bolničkoj
zdravstvenoj zaštiti”, što je prilično
skupo, s obzirom da u primarnoj zaštiti radi
oko 65 odsto zaposlenih lekara, pa bi na ovom
(primarnom) nivou moglo da bude ”zbrinuto”
čak 80 odsto terapija koje se sprovode u
kliničkim centrima, po mnogo nižim realnim
cenama. Prema nekim ocenama,
visokospecijalizovani klinički centri služe
kao veliki domovi zdravlja koji leče
banalne stvari po visokim cenama, a za to vreme
u domovima zdravlja veliki broj nemotivisanih
lekara radi posao ”skretničara” koji
prepisuju recepte i upute za specijalističke
preglede. U Cards programu Evropske komisije za
2004. godinu naglašava se da u Srbiji treba
racionalizovati i redimenzionirati tercijarnu zaštitu,
a forsirati preventivnu i ambulantnu (primarnu)
medicinu. Međutim, prema rečima Draška
Karađinovića iz Društva privatnih
lekara i stomatologa, rebalansom budžeta u
oktobru prošle godine, stavka primarne zaštite
je smanjena za 6 milijardi dinara, a stavka
bolničkog lečenja uvećana za 16
milijardi dinara, što je protivno prethodno
navedenim evropskim preporukama.
Predlog
Društva privatnih lekara i stomatologa
jeste da se pređe na plaćanje lekara
prema uslugama, a ne paušalom, a da se status
zaposlenog lekara promeni u status preduzetnika.
To bi, smatraju oni, bio i način da se
motivišu lekari iz primarne zaštite da i sami
počnu da leče, čime bi se smanjio
pritusak na bolnički sektor. Istovremeno
bi, kažu, trebalo omogućiti najam
kapaciteta u državnim bolnicama privatnom
sektoru, a pacijentima omogućiti da se za
novac koji uplaćuju na ime obaveznog
zdravstvenog osiguranja mogu lečiti i u
privatnim ordinacijama. Pre primene ovog modela
potrebno je napraviti osnovni paket usluga
(ministarstvo je, da podsetimo, ovo obećalo,
ali nije preciziralo termine), da bi se tačno
znalo šta koje grupe stanovništva dobijaju od
usluga koje Fond finansira. Prioritet bi,
smatraju oni, trebalo dati paketu usluga koje
imaju preventivni karakter, dok bi specijalističke
usluge bile finansirane kod urgentnih stanja. To
bi, praktično, značilo da bi trudnice,
mlađi od 18 i stariji od 65 godina dobili
mnogo širi opseg usluga koje bi bile
refundirane od strane Fonda. Jasno definisanje
paketa usluga koje bi finansirao RZZO omogućilo
bi i razvoj dopunskih, dobrovoljnih osiguranja,
i tako mnogima olakšalo život.
Na
koga da se ugledamo?
Institut
za uporedno pravo je na zahtev RZZO napravio
studiju o reformi zdravstva i zdravstvenog
osiguranja, analizirajući ovaj proces u
drugim zemljama. Privatizacija zdravstva je,
prema ovoj studiji, poželjna jer privatni
sektor nije opterećen glomaznim
administrativnim aparatom, nema ograničenja
političke prirode koja često prate državni
sektor, a mogućnost iskorišćavanja
ljudskih i materijalnih resursa je potencijalno
veća. Prateći efekat je to, što se
ograničeni državni potencijali mogu
efikasnije koristiti za siromašne, koji ne mogu
da koriste privatne zdravstvene usluge. «Dok
kod aktivne privatizacije država različitim
merama stimuliše rast privatnog sektora -
odgovarajućom normativom ili poreskim olakšicama,
kod pasivne privatizacije povećanje uloge
privatnog sektora se uglavnom javlja stihijski,
bez adekvatnih mera u državnoj politici», kaže
za Ekonomist magazin Jasna Pak, vođa
ovog projekta Instituta. «Da bi se ostvarili
optimalni ciljevi zdravstvene politike, treba sa
jedne strane sprovesti privatizaciju, a sa druge
omogućiti državi praćenje privatne
inicijative, i njeno delimično usmeravanje,
kako proces ne bi izmakao kontroli i kako ne bi
došlo do ugrožavanja prava korisnika
zdravstvenih usluga», smatra Pak.
Hrvatska
i Slovenija
U
poređenju sa drugim zemljama, u Hrvatskoj
je nivo ulaganja u zdravstvo dosta visok: ova
zemlja troši oko 9 odsto nacionalnog dohotka na
zdravstvenu zaštitu, pri čemu 80 odsto
sredstava potiče iz javnih izvora, što
predstavlja oko 15 odsto ukupnog budžeta.
Na
zakonodavnom planu Hrvatska je koncipirala mešoviti
sistem obavezne zdravstvene zaštite, uz mogućnost
dopunskog i privatnog osiguranja, za oblasti
nepokrivene obaveznim osiguranjem kao i za
pokrivanje troškova višeg nivoa usluga u
zdravstvu.
Pored
obaveznog, za sada je "značajniji"
oblik dopunskog zdravstvenog osiguranja koje se
može sprovoditi preko državnog zdravstvenog
zavoda ali i preko privatnih osiguravača.
Samostalno privatno osiguranje, kao jedini oblik
zdravstvene zaštite, nije preporučljivo
imajući u vidu položaj i imovno stanje većeg
dela stanovništva. Za sada u Hrvatskoj postoji
više osiguravajućih društava koja se bave
dopunskim i privatnim zdravstvenim osiguranjem,
ali je još rano govoriti o njihovoj uspešnosti,
jer relativno kratko postoje.
Slovenački
zakon, veoma sličan hrvatskom, predvideo je
dobrovoljno osiguranje, koje se primenjuje ili
kao dopunsko, ili za veći obim prava od
zakonom predviđenih, ili za viši nivo
zdravstvenih usluga. Slovenačka rešenja
spadaju u modernije oblike uređenja sistema
zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja.
(Izvor:
Institut za uporedno pravo)
Kad
je reč o privatnom osiguranju u zdravstvu,
ona kaže da njegovog masovnog razvoja u
zemljama u tranziciji zasad nema. U srednje
razvijenim zemljama poput Meksika, Turske,
Koreje i Grčke, uloga privatnog osiguranja
u zdravstvu je ispod 5 odsto. U većini
zemalja OECD-a, privatno zdravstveno osiguranje
predstavlja dopunu javnom, i obezbeđuje
dodatne rizike i pokriva specijalne usluge koje
nisu obuhvaćene javnim finansiranjem.
Specifičan primer su Nemačka i
Holandija, gde su najbogatiji slojevi,
samozaposleni i većina činovnika
isključeni iz javnog zdravstvenog
osiguranja – zdravstveno osiguranje prepušteno
je njihovoj privatnoj inicijativi: u Nemačkoj
je 20 odsto populacije osigurano na dobrovoljnoj
bazi, a od toga je 7 miliona ljudi osigurano kod
privatnih osiguravača.
»U
Srbiji obavezno osiguranje i dalje mora ostati
dominantan oblik zdravstvenog osiguranja, kao u
Hrvatskoj i u znatno razvijenijoj Sloveniji, pa
velikih zakonskih izmena u tom domenu ne može
biti« kaže za Ekonomist magazin Ivanka Spasić,
jedan od autora studije Instituta za uporedno
pravo. »Možemo razmisliti o tome da se odrede
oblici zdravstvene zaštite koji bi se u
zakonski utvrđenom procentu pokrivali
obaveznim, a ostatak do punog iznosa vrednosti
zdravstvene usluge nadoknađivao bi se
dopunskim ili privatnim zdravstvenim
osiguranjem. Ono što bi, po našem mišljenju,
u novom zakonu trebalo razraditi je koncept
dopunskog, i mogućnosti privatnog
osiguranja u zdravstvu, kao vidova dobrovoljnog
osiguranja«, kaže Spasić.
Dopunsko
osiguranje ugovaralo bi se sa RZZO ili privatnim
osiguravačem dugoročno, i njime bi se
pokrivala razlika do pune vrednosti prava utvrđenih
u okviru osnovnog zdravstvenog osiguranja, ali
bi se mogao utvrđivati i veći obim
prava iz zdravstvene zaštite od utvrđenog
zakonom. Ovo bi trebalo da sprovode RZZO i
privatne osiguravajuće kuće, a predlaže
se da se (kao u Hrvatskoj) ustanovi prelazni
period u kome samo državni organ može obezbeđivati
dopunsko osiguranje, radi zaštite osiguranika.
Ovu vrstu osiguranja mogli bi ugovarati i
poslodavci za svoje zaposlene. Iznosi premija bi
se utvrđivali u zavisnosti od rizika, a
sredstva koja bi se za dopunsko osiguranje
vodila kod državnog organa (zavoda) morala bi
biti strogo namenski odvojena od obaveznog
osiguranja. Privatno zdravstveno osiguranje bi
trebalo zakonski predvideti, kao i efikasnu
kontrolu od strane države, da bi se sprečile
zloupotrebe.
Lela
Saković
|