Drugu godinu zaredom Srbija je prema
evropskom indeksu zdravstva poslednja u Evropi, ali su zvaničnici ubeđeni da
samo u našem slučaju indeks postaje odraz evropske zlobe i neproverenih
glasina
Kada je prošle godine švedska ekspertska organizacija (Euro Health
Consumer) prvi put uvrstila Srbiju u godišnji izveštaj i rangirala nas
prema evropskom zdravstvenom indeksu EHCI, očekivalo se da kreatori domaćeg
zdravstvenog sistema to dočekaju kao dobru vest. Ne samo zato što se
istraživanje radi za potrebe Evropskog parlamenta, čime je i zvanično
potvrđeno da je EU postala zainteresovana za Srbiju, već i zbog toga što ovu
procenu sve vlade dočekuju sa nestrpljenjem – ona je pokazatelj grešaka i na
osnovu dobijenog izveštaja se kreira zdravstvena politika za narednu
godinu.
To što je procena pokazala da smo zemlja sa najlošijim zdravstvenim sistemom
u Evropi, nije se uklopilo u „dobru vest”, ali besplatno date smernice o tome
šta nam valja činiti su predstavljale poklon koji nikako nismo smeli da
odbijemo.
Odbili smo ga. Optužili smo međunarodne eksperte da su zlobni, da nemaju
pojma i nastavili po svom. Rezultat je, naravno, očekivan - dočekali
smo još jednu godinu kao poslednji, samo smo zaostatak od pet bodova za
pretposlednjim zemljom uspeli da povećamo na 27 bodova. Ili, kako je
predstavljeno u EHCI izveštaju, naše nazadovanje smo pravilno rasporedili na
sve segmente zdravstva: od korupcije, preko listi čekanja pa sve do
opšte stope mortaliteta od 14,2 promila, što nas svrstava u kategoriju afričkih
zemalja.
Izveštaj je uglavnom ocenjen kao neuverljiv, neutemeljen i zloban. To je bio
podtekst, a tekst je bio nešto konkretniji – naši medicinski zvaničnici su
ocenili da im nije jasno kako je taj izveštaj rađen, ko je popunjavao
upitnik, zašto nije konsultovan Institut za javno zdravlje „Batut“ (podaci se
razlikuju) i da ocena ne može biti merodavna jer ona nije dobijena za
kvalitet zdravstva već je izvedena iz subjektivnog mišljenja
pacijenata.
„Bio sam pomalo zatečen činjenicom da Ministarstvo zdravlja drugu godinu
zaredom demantuje i prikriva rezultate evropske agencije čiji izveštaj čekaju
svi u Evropi. Građanima, realno, nije čak ni potrebno da dobiju izveštaje da
bismo znali gde smo. Oni znaju u kakvim se bolnicama leče, jasno vide da
postoje liste čekanja za neke intervencije čak do 2025, svesni su korupcije u
zdravstvu i vide zloupotrebu položaja lekara koji ih iz državnog šalju u
privatni sektor...“, kaže dr
Dušan Milisavljević, predsednik Odbora za zdravstvo.
Da su problemi daleko vidljiviji od statistike zakopane u „Batutu“, potvrdili
su i Doktori protiv korupcije. „Sa institucionalizovanom korupcijom u
zdravstvu, potpunom dominacijom politike nad strukom, nesposobnim ali zato
poslušnim upravljačkim kadrom, srpsko zdravstvo je moralo biti ponovo
poslednje u Evropi. Logično, prvi po korupciji moraju biti poslednji po
kvalitetu”, kaže dr Draško
Karađinović.
Ali, da ne bismo nagađali i natezali se čiji su podaci verodostojniji, ovoga
puta je dr Milisavljević iskoristio mogućnost koju mu daje funkcija
predsednika Odbora za zdravstvo i pozvao švedske eksperte u srpski parlament
da direktno i poslanicimi i svim zainteresovanim nevladinim udruženjima
objasne metodologiju i rezultate do kojih su došli. Za skupštinskom
govornicom su nas upozorili na preveliku smrtnost i od onkoloških i od
kardiovaskularnih bolesti, na ogromnu korupciju i na nerazumno
duge liste čekanja. Pokušaj Ministarstva zdravlja da to opravda činjenicom da
smo veoma siromašna zemlja koja malo izdvaja za zdravstvo, ocenili su kao loše
opravdanje iznoseći podatke da ni u siromašnijim zemljama (Albanija,
Makedonija...) ne postoje liste čekanja i da one nisu vezane za novac već za
sistem. Konkretno, da je problem u organizaciji zdravstvenog sistema i da se
Ministarstvo nedomaćinski ponaša i prema novcu koji stiže u Fond i prema
građanima.
Nakon višesatne debate nije se stiglo nigde, a nastalu situaciju dr
Milisavljević opisuje na sledeći način: „Nije problem da neko dete dobije
jedinicu u školi, problem je ako počne da se pravda da je sve znao a da ga
profesori mrze iako ne pokušava da uči. Upravo tako se vlada naše
ministarstvo, dva puta dobijamo najlošiju ocenu, a uporno tvrdimo da je nismo
zaslužili i da nas neko mrzi. Problem se rešava tako što ćemo da učimo i da
reformišemo naš zaostali i nefunkcionalni sistem. Pre svega da pođemo od
lista čekanja za koje sam uveren da su veštački pravljene u velikom broju
slučajeva od strane direktora nekih zdravstvenih ustanova koji ujedno imaju i
svoje privatne ordinacije. Te liste čekanja su potencijalne liste za
korupciju i to pitanje moramo da rešimo hitno. Umesto toga, mi problem samo
produbljujemo: prošle godine na operaciju katarakte je čekalo 20.000 građana,
to pitanje sam otvorio u parlamentu i dobio obećanje da će se nešto uraditi,
a ovu godinu smo završili sa više od 25.000 ljudi na listi čekanja. Da ne
govorim o pacijentima koji čekaju na zračnu terapiju. U mnogim bolnicama se
čeka više od tri meseca, a optimalan rok je da pacijent počne sa njom
dve do tri nedelje nakon operacije, jer u suprotnom zračenje više nema
medicinski efekat, već samo možete dodatno da pogoršate stanje
pacijenta.“
I pored svih navedenih argumenata u jednim novinama je objavljen
intervju sa ministarkom zdravlja Slavicom
Đukić Dajanović, pod nazivom “Nismo najgori u Evropi, naši lekari rade
kao kolege u EU, ali nema novca”. U nastavku teksta je navedeno i nekoliko
primera naše uspešnosti, od kojih je jedan sve bolji odnos prema vakcinaciji.
Bio je to razlog da predsednik Lige za imunizaciju prof dr Zoran Radovanović reaguje: „Prva neistina je da nismo
najgori, činjenica je da smo po 48 kriterijuma, čiju je osnovanost teško
osporiti, na evropskom dnu. Druga neistina je da je odsustvo novca razlog
našem neslavnom plasmanu. Po podacima SZO, mi smo 2011. godine izdvajali
1.200 dolara po stanovniku za zdravstvo, što je dvostruko više nego što je
ulagala od nas mnogo bolje plasirana Albanija. Takođe, opasna je implikacija
da oni, navodno, napadaju i vređaju naše lekare. Težište izveštaja je na
lošoj organizaciji službe, a ne na umeću lekara! Ono što nas najviše izdvaja
od svih ostalih zemalja jeste loša iskorišćenost uloženog novca u zdravstvo.
Taj pokazatelj nas više od svega zakucava za dno. Dakle, prozvana je
ministarka, a ne doktorski plebs. A što se odnosa prema vakcinaciji tiče, ili
od ministarke kriju istinu ili ona sama iz nejasnih razloga krivotvori
činjenice. Epidemiolozi upozoravaju da antivakcinalisti imaju sve više
uspeha, a pedijatri se sve češće suočavaju s odbijanjem roditelja da im se
deca vakcinišu.“
Na ovo bi svakako trebalo nadovezati i podatak da kod nas od karcinoma grlića
materice umre 7,6 žena na 100.000, a u Finskoj 0,9 i da ministarstvo kao
jedini lek vidi skrining i blagovremenu terapiju, a da je u međuvremenu skoro
cela Evropa prešla na vakcinaciju protiv virusa koji je uzročnik ove vrste
raka.
„Stanje moramo zajednički da menjamo ne mešajući politiku u to. To je interes
svih nas, bez obzira na to da li smo vlast ili opozicija, jer sutra svi
možemo da budemo pacijenti“, kaže dr Milisavljević.
Problem je što smo već danas svi pacijenti, ali se jednostavno ne lečimo isto
ako smo vlast ili opozicija.
Sandra Petrušić
|