<<Nazad

 

 

naslovna.jpg
http://www.politika.rs/rubrike/ostali-komentari/Malo-obolelih-mnogo-umrlih.lt.html

3.06.2011.

Malo obolelih, mnogo umrlih?

Povodom serije tekstova ,,Zašto naš narod kasno ide kod lekara”

Odličan članak o epidemiologiji onkoloških oboljenja (D. Miljuš: ,,Uzroci obolevanja kao u zemljama u razvoju”, ,,Politika” 29. aprila) otvara više pitanja nego što daje odgovora, pa je neophodno dati nekoliko objašnjenja i sa kliničkog aspekta. Budući da i najšira javnost postaje svesna da maligne bolesti poprimaju oblik epidemije, mora se postaviti pitanje kako naš zdravstveni sistem može odgovoriti na situaciju u kojoj se svake godine otkriva 33.000 obolelih od raka, a više od 20.000 umire.

U članku g. Miljuša može se zapaziti da Srbija zauzima zadovoljavajuće 14. mesto po broju obolelih među pojedinim evropskih zemalja. Ali po stopi umrlih od svih oblika tumora je na trećem mestu. Naravno, i laik bi postavio pitanje kako je moguća tolika statistička razlika koja Srbiju iz prihvatljivog proseka obolelih postavlja na vrh tabele po smrtnosti.

Ovi podaci zapravo uverljivo pokazuju slabe tačke našeg zdravstva uopšte, a u onkologiji posebno.
Stope obolevanja i umiranja od raka dojke u Srbiji su u neprekidnom porastu već nekoliko decenija. Kod tri četvrtine žena rak dojke se otkriva u odmakloj fazi lokalne ili raširene bolesti (suprotno mnogim evropskim zemljama), a prema podacima SZO, naša zemlja ima najveće obolevanje od raka grlića materice u Evropi. Isto tako, na osnovu standardizovanih stopa incidencije, u periodu od 1999. do 2008. godine, u Srbiji je zabeležen porast u obolevanju od raka pluća za 27,4 odsto, dok u Evropi opada za 8,2 odsto, tako da je Srbija u grupi zemalja Evrope sa visokim stopama obolevanja i smrtnosti od raka pluća.

Kao što je poznato, vreme je ključni faktor za uspeh terapije malignih oboljenja i dužinu preživljavanja obolelog. I kada velika većina obolelih posle postavljanja dijagnoze dobije odluku konzilijuma za terapiju, šanse za uspešno lečenje su bitno smanjenje jer je izgubljeno previše vremena. A onda slede problemi sa započinjanjem terapije. Široko poznat primer je nedostatak aparata za zračenje, kojih u Srbiji sada imamo samo oko 50 odsto od potrebnog kapaciteta, što u mnogim slučajevima direktno utiče na ishod bolesti. Naravno, postavlja se ključno pitanje kako smo došli u ovu situaciju, posle devet godina reformisanja, 140 miliona evra donacija za projekte unapređenja zdravstvenog sistema iz EU i potrošenih 15 milijardi evra u javnom zdravstvu?

Mora se konstatovati da osnovni prioriteti na koje nam sve vreme ukazuju epidemiološki podaci nisu prepoznati u dosadašnjoj zdravstvenoj politici i da je raspodela resursa bila uporno neodgovarajuća. Jer, primera radi, nabavka i instaliranje 14 aparata za zračenje, koliko nedostaje da bi se ukinule liste čekanja, ne predstavlja ni 0,3 odsto od potrošenih 15 milijardi evra, pa se ne može tražiti opravdanje u tome da se nije imalo sredstava. Slično je i sa brojem postojećih dijagnostičkih aparata kao npr. mamografa koji su nedovoljni.

S tim što se ovde, kao i u radioterapiji, problem komplikuje zbog nedovoljnog broja radiologa (radioterapeuta). A to je opet rezultat neodgovarajuće zdravstvene politike. Stoga se mora konstatovati da nije bilo znanja ili volje, svejedno, za blagovremeno prepoznavanje bitnih zdravstvenih prioriteta.

Naravno da značajan deo preventive jeste stalno ukazivanje građanima na posledice rizičnog ponašanja (pušenje, alkohol, ishrana...), ali ipak ključ uspeha u borbi protiv epidemije malignih oboljenja je pre svega u rukama nas, zdravstvenih radnika. Tim pre što se sa drugačijom organizacijom onkološke službe usklađenom sa javnozdravstvenim prioritetima može postići neuporedivo više. Jer ne treba zaboraviti, kod malignih oboljenja, najskuplje je neuspešno lečenje, i u humanom i u ekonomskom pogledu.

profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu

Dragana Jovanović
objavljeno: 03.06.2011.

Back

 

<<Nazad